Toni Ilakovac prije četiri je mjeseca krenuo u pustolovinu života..Preko Mirovne grupe mladih Dunav krenuo je put Španjolske u kojoj će boraviti godinu dana.. 😃



Prije nego što sam aplicirao za neke od EVS projekata, osjećao sam kako sam spreman za nove izazove.
Završio sam sa studijem socijalnog rada (3 godine) i prije upisivanja mastera iz psihologije, želio sam si priuštiti godinu dana odmora od formalnog studiranja.
Osjećao sam kako mi treba promjena, kako trebam više samostalnosti i odgovornosti u životu, osjećao sam kako me moja poznata okolina u mnogim područjima guši i sputava,
pa sam počeo razmišljati o odlasku. Kako nikad nisam čuo za porogram erasmus plusa, razmišljao sam o zaposlenju negdje vani.
Znao sam da želim ići negdje gdje ima puno sunca, Španjolska mi se uvijek sviđala i, osim ovog kraja gdje se sada nalazim (Castilla y Leon), sve sam njene dijelove već istražio.
Nekako paralelno s polaganjem zadnjeg ispita na faksu saznajem i za taj famozni EVS i započinjem svuju potragu za potencijalnim udrugama koje bi mogle imati zanimljive
projekte u meni zanimljivim i atraktivnim, a već spomenutim lokacijama. Pronašao sam ih i nekoliko, a nakon nekoliko razmjena E-mailova, odluka je pala na Španjolsku,
regiju Castilla y Leon, provinciju Salamancu, mjesto Espeja i udrugu Campanarios de Azaba: Naturaleza y hombre.
Sada sam ovdje, na 800m nadmorske visine, u rezervatu prirode.
Sjedim ispred ureda i tpikam ovo što upravo čitate, oko mene je sve zeleno, negdje u daljini vidim brežuljak na brežuljku, dolinu ispod doline,
čujem ptice i ptičice, iza mene sunce izlazi već dobrih 20ak minuta i grije mi leđa.
Što je lijepo, jer trenutno baš i nije toplo, iako za popodnevne sate najavljuju preko 30 stupnjeva.
Tada vadim svoj hamock iz sobe i instaliram ga između dva drveta koja sam označio svojima, a koja se nalaze točno pokraj kuće u kojoj sam smješten.
Do tada me dijeli dobrih 7 sata rada u rezervatu. No i to je ok, volontiranje mi nije strano.
Moji zadaci su ovdje jednostavni. Imam svoj permakulturni vrt respektibilne površine.
U njemu sadim rajčicu, papriku, salate, kupus, mrkvu, lubenicu, bundevu, peršin, oregano, neke druge začine čija imena znam na španjolskom, no ne i na hrvatskom,
rukolu, grašak i još ponešto. Kada ne radim u svom vrtu, koji je i moj osobni projekat, onda pomažem svuda dalje.
Vodim brigu oko hotela smještenog u srcu rezervata. Kosim ogromne površine trave (ako radim 6 sati dnevno, onda mi treba 2 dana da pokosim što trebam i kako želim),
onda tu istu travu i skupljam i odvozim tamo gdje se ona već pohranjuje (za taj posao jednakim intenzitetom mi treba otprilike 4 dana).
Zalijevam biljke i cvijeće, instaliram reflektirajuće panele na ograde rezervata kako bi pticama signalizirao da se ovdje nalazi ograda jer se bez tih panela teško orijentiraju,
pa se nerijetko teško ozlijede prilikom niskih obilijetanja rezervata.
Bavimo se i sadnjom novog drveća duž granice s Portugalom, sve po planinama koje su ljetos gorile u onim strašnim požarima.
Posadili smo ukupno 5000 sadnica, od kojih će do iduće godine preživjeti samo njih 10%. Strašan podatak, zar ne?
No priroda je takva, a vremenske su prilike ovdje izrazito nepogodne za uzgoj biljnog svijeta radi velikih vručina popračenih nedostatkom kiše.
Ponekad idemo i po selima, po osnovnim školima i prezentiramo im sve čari prirode i rezervata u kojemu se nalazimo. Klinci nas obožavaju.
E pa da, živim s tri djevojke (dvije Talijanke i Francuskinja), dvije starije, jedna mlađa (ja sam rođen 1993.).
One se bave i monitoringom životinjskog svijeta. Prate gdje se životinje kreću, što i kada jedu, u kolikom broju, itd. Nekad im se i ja pridružim.
Dobro se slažemo. Kako vrijeme odmiče, sve bolje i bolje. Uče me jeziku koji njima ide puno bolje ide nego meni.
Razlog tome je taj što je španjolski ipak neizmjerno puta bliži i francuskom i talijanskom, nego hrvatskom.
No razlog je i taj što su ga one znale i prije, za razliku od mene.
Što se jezika tiče, stigao sam ovdje kao tabula rasa. Dakle, nada. Nula, zero. Sad učim sve od početka, što baš i nije najlakša stvar na svijetu.
No trudim se koliko mogu. Nekada mislim da bih trebao i više, ali imam neke druge prioritete.
Naučiti bolje kuhati, razviti neke zdrave navike i rutine, kao što su vježbanje i trčanje svaki drugi dan.
Yogu ponovno uvodim u svoj život od 19.5. kad slavim svoj 25. rođendan. Odlučio sam da će to biti adekvatan poklon samom sebi.
Prestajem pušiti i imam taktiku za to. Svaki mjesec pušim jednu cigaretu manje. Trenutno sam na 4 cigarete dnevno, što znači da sam pušenje smanjio za punih 80%.
Cure mi u tom pomažu. One ili puše vrlo malo, ili ne puše uopće.
Ja njima pomažem u drugim stvarima. Učim ih žonglirati lopticama i dijabolom. Neki cirkuski rekviziti.
Učim ih tjelovježbi (kad bi neki moji poznanici ovo pročitali, ne bi mi vjerovali; jer prije dolaska ovdje baš i nisam bio oličenje sportaša, više sam bio za partije i slična druženja).
Obećao sam ih naučiti nekim elementima yoge kojih se i danas sjećam, iako ju nisam prakticirao već nekoliko mjeseci, a možda i godinu dana.
Dosta pričamo i dosta se družimo, imamo već i svoje neke rutine.
Gledamo film prije spavanja skoro pa svake večeri (ne gledamo jedino kad se igra tekma lige prvaka, naučio sam ih da su prioriteti ipak prioriteti).
A sve nam te rutine super dođu jer, kao što rekoh, na 800 smo metara nadmorske visine, 10ak minuta pješke udaljeni od prve kuće najbližeg sela nama, 20 minuta pješke od prvog i jedinog "bara" i "trgovine" u krugu 25km.
A to najbliže selo nama broji ni 200 stanovnika. Ima možda 15ak djece, jedna djevojka nešto mlađa od mene, ali ipak mojih godina i još jedan tip nešto stariji nego ja.
Nađe se tu još i kojih 15-20 roditelja srednje životne dobi, a ostalo su umirovljenici. Teško da se može partijati, ako me kužite.
Tim više jer su nam busne linije do prvog većeg mjesta toliko frekventne da ukoliko ne pođete s prvim busom prema negdje (u 6 ujutro), imate novu priliku već sutra u 6 ujutro.
Radimo ujutro, tako da to ne dolazi u obzir.
Slobodni smo vikendom, ali vikendom busevi ne voze. Auto nemamo, obećane bicikle još uvijek čekamo, a taxiji ovdje ne postoje.
Ponekad nas netko od radnika može povesti do mjesta udaljenog 25km od nas gdje se nešto ipak i događa, ali je problem vratiti se nazad.
Rijetko kad nam se poklopi da je to uopće izvedivo. Muku mučimo i u vezi financija trenutno.
Neke stvari nisu kakve su trebale biti, a komunikacija je otežana jer se mi nalazimo u izdvojenom ogranku udruge, 500injak kilometara udaljeni od njenog sjedišta.
Hijerarhija se mora poštivati, što znači da svi upiti prema višim tijelima moraju ići preko naše mentorice. Onda nam se ona vrati s odgovorom tek sutradan.
Nerijetko su ti odgovori neadekvatni, parcijalni i nezadovoljavajući. Onda pošaljemo novi upit i ponovno čekamo. Organizacija im je slaba, komunikacija izuzetno loša.
No radimo na tome da to promijenimo i trudimo se ne živcirati previše jer shvaćamo kako nigdje nije bajka.
Umjesto toga, trudimo se iskoristiti ono što ovo mjesto pruža,
a to je izolacija pogodna za introspekciju, rad na sebi, odbacivanje loših i usvajanje zdravih navika, vježbanje jezika, tijela, uma i duha.
Puno čitam, puno pišem, meditiram, trčim, vježbam, žongliram, izležavam se u hamocku i kontempliram o smislu života (po tko zna koji put do sada), igramo odbojku, tenis, badminton, kuhamo, sadimo, pričamo, ne visim na internetu jer interneta u kući nemamo.
Imamo u uredu gdje ponekad odem skinuti neki film.
A kuća u kojoj smo smješteni, ona je divna. Rustikalna i jednostavna, velika i ugodna. Okruženi smo svinjama koje slobodno okolo hodaju.
200 metara smo udaljeni od koza, ovaca, konja... ima i ponešto pasa i mačaka s kojima smo se sprijateljili u međuvremenu.
Pričamo i sa starcima iz sela koji vole doći kod nas i malo se podružiti.
Svaki mjesec gledamo da odemo negdje.
U 3 mjeseca smo obišli Benicassim, Valenciju, Salamancu, Zamoru, Granadu, Cordobu, Setenil de las Bodegas, Rondu, Malagu, Truhillo, 2 nacionalna parka...
Tako smo upoznali jako puno ljudi koji su na sličnim projektima diljem Španjolske, točnije, upoznali smo njih 27. I kod svih smo prenočili za besplatno.
Kao što oni mogu prenočiti i kod nas ukoliko ih bude zanimalo naše selo.
Planiramo novo veliko putovanje za 7. mjesec i jedno za osmi. Galicija i Portugal.
Uskoro idemo i na novi plačeni trening (na jednom smo već bili; u blizini Valencije) u Malagu odakle nam je jednostavno posjetiti i Sevillu.
Ono što je meni bitno je da sam već odlučio gdje ću i kako ću nastaviti svoj život nakon EVS-a.
Granada. Tamo ću završiti master iz psihologije. A u međuvremenu?
Uživati u životu u osami, u svemu što mi ovo mjesto pruža, učiti o sebi i raditi na sebi.
Nije to jednostavan zadatak, ali za mene je trenutno neophodan, a ovo je mjesto savršeno za to - upoznavanje sebe.
Kako znam? Prije 3 tjedna sam saznao da espejo na Španjolskom znači ogledalo.
Moje se mjesto zove Espeja.

Kontakt

MIROVNA GRUPA MLADIH DUNAV
YOUTH PEACE GRUP DANUBE

Adresa: Voćarska 17, 32000 Vukovar, Croatia

Telefon: Tel/fax: +385 (32) 414-633
info@ypgd.org

QuestionPro provides free survey templates for Customer Satisfaction, Human Resources, Marketing, Health Care, Customer Service, Academic Evaluation, and Community surveys.