Povodom Međunarodnog dana mladih i kampanje "Nek' se glas mladih čuje" u prilogu donosimo intervju koji je napravio naš volonter David Mrđanov s našom sugrađankom Emom Varga koja trenutno u Zagrebu studira anglistiku i ruski jezik i književnost. O tome što nju inspirira, čemu se nada, što čini da svoj život i živote drugih oplemeni pročitajte u nastavku teksta.
Pozdrav, voditelj ovoga intervjua je David Mrđanov, i dobrodošli u razgovor sa studenticom Anglistike i Ruskog jezika i književnosti u Zagrebu, Emom Varga, koja je inače moja vrlo draga drugarica.
Ona je vrlo ambiciozna mlada osoba čija priča možda nadahne čitatelje da izađu iz svoje „komfort-zone“, ne bi li tako otkrili nešto novo o sebi.
Nalazimo se u Vukovaru u udruzi YPGD, Mirovna grupa mladih Dunav. Ovaj intervju se održava u sklopu programa Euroskih snaga solidarnosti. U nastavku će nam Ema reći nešto više o sebi.
Zdravo Ema, zadovoljstvo je imati priliku intervjuirati osobu kao što ste vi, ovaj ti.
1. Ema, možeš li se predstaviti publici ukratko.
- Ja sam Ema Varga, imam 19 godina. Rođena sam i odrasla u Vukovaru. Ovdje sam završila matematičku gimnaziju, a sada studiram Ruski jezik i književnosti i Anglistiku u Zagrebu.
2. Upisala si u Zagrebu fakultetski program za ruski i engleski jezik. Kako si došla do toga odabira, i šta za tebe znači studirati, je li to nužda ili ono što si jako željela?
Ema : Naravno da sam željela studirati, jer inače ne bih upisala gimnaziju. Kad imam završenu gimnaziju, nekako se podrazumjeva da poslije toga slijedi fakultet. Dugo nisam znala šta želim pa sam krenula od toga šta ne želim, a znala sam da ne želim prirodne znanosti i slične stvari, to nije za mene. Tamo negdje u trećem razredu mi se rodila ideja da bih mogla studirati engleski, specifično englesku književnost, znala sam da me to zanima. Ali trebalo je nešto pored toga, engleska književnost je sama po sebi oskudan izbor. Mislila sam Engleski jezik i književnost i neka egzotična varijanta, recimo kineski. Nažalost, u Hrvatskoj nema studijski program za kineski jezik, no u međuvremenu sam se orijentirala prema ruskom i švedskom. I do zadnjih 15 minuta nisam znala koji ću od ta dva odabrati. Na kraju intuitivno kliknem taj ruski, i nisam se prevarila!, baš sam zadovoljna sada. Ruski jezik, koliko je egzotičan toliko je i blizak, ipak se radi o velikom slavenskom narodu. Proučavajući njihovu kulturu i povijest otkrivam mnogo toga o našim zajedničkim korijenima.
3. Koliko sam upoznat s tvojim hobijima, znam da ih imaš mnogo. Možeš li navesti neke od njih i istaknuti one koji su ti najdraži?
Ema (uz osmjeh): Istina je, imam mnoge hobije. Krenulo je s čitanjem, gledanjem filmova i slušanjem glazbe. Iz toga je proizišla ljubav prema pisanju, uglavnom poezije. Par put sam se bacila i u podvig pisanja proze, a svakim pokušajem je sve uspešnije, pa ćemo možda u jednom trenutku doći do nečeg konkretnog. Volim pjevati, već od malena u zboru, a u zadnje vrijeme sam se usput okušala i u bendu.
David : Koju vrstu glazbe ?
Ema: Rock primarno, domaće, strano, recimo Crvena jabuka i Plavi orkestar. Nešto što odgovara mom glasu u svakom slučaju. Volim plesati razne plesove, amaterski, ništa profesionalno, ali volim se i zabavljati. Mislim da bi svakome godilo da se isproba u plesu, izgrađuje karakter i psihički i fizički pozitivno utječe na čovjeka, dobro je za upoznavanje ljudi, za građenje samopouzdanja, podizanje raspoloženja. Bilo kakva vrsta plesa, toplo preporučujem(rekla je toplog glasa).
4. Vidiš, i ja plešem kao ti, dapače, skupa smo trenirali plesove. No kada partneri plešu obično ne pričaju jer priča u dobrom plesu nije potreba i tako te nikad evo do sad, nisam pitao šta tebi znači ples, meni mnogo znači, no reci mi šta je ples tebi.
- Pa evo kao što sam dosad rekla, ples je puno toga zapravo, jedan društveni događaj. Mnogi to neshvaćaju recimo ovdje u Vukovaru, misle da moraju biti ko zna kakav prirodni talent ili da moraju to nužno profesionalno raditi. Ali, ples za mene uopće nije to, ples je kad izađeš van, da živi, da upoznaš život i nove ljude. Ples može biti jedno predivno iskustvo sa nekom pravom osobom, što se doduše rijetko događa, živim za taj trenutak. Ali u svakom slučaju, ples može biti individualan, a i u paru, u svakom slučaju može biti lijep. U plesu otkrivaš sebe, otkrivaš za šta si sposoban, da to zapravo nije ništa teško, otkrivaš svoje tijelo i sve moguće pokrete. Kada osjetiš što je ples zapravo, jako pozitivan uticaj ima na tvoje samopouzdanje i bolje se plasiraš u društvu, postaješ komunikativniji, otvoreniji, usput upoznaš neke drage ljude. Ono, glazba, dobra terapija za na kraju dana, potrošiš neke kalorije usput. Ništa loše ne vidim u plesu. David: - možeš lakšespavati, a jako mi se svidjelo kad si rekla da je ples življenje, kao probavanje života, ali ne samo u smislu plesanja nego i u zabavljanja s ljudima. Ema – hoću li dobiti pet od toga?(šaljivo kaže) David – od mene da, naravno.
5. Neki ljudi, sa strane, znaju reći da u Vukovaru nema mnogo zabavnog sadržaja i ja mislim da su u krivu. Uspoređujući Vukovar s tvojim gradom studiranja, Zagrebom, naravno da izgleda kao da nema sadržaja, ali to je zato što je Zagreb veći od našeg grada pet, deset, možda i 75 puta veći. U gradu Vukovaru postoji studij, postoje cool kafići, imamo skatepark, dolaze nam volonteri iz Europe. Svi oni stvaraju zabavni sadržaj mladima u gradu, ti si jedna od tih osoba još uvijek se sjećam tvojih radionica Harry Pottera, jedna od mojih najdražih sjećanja na vukovarska događanja. Kako si došla do ideje i odakle ti motivacija da je ostvariš, je li od roditelja, ili neka vatra u tebi.
- Da, Vukovar je jedno vrlo plodno mjesto za eksperimentiranje, malo mjesto. Za početak tu nema ničeg konkretnog, tu i tamo se neko događanje ali ono, događa se ipak, treba biti u tijeku s događanjima,onda se i nađe par mjesta gdje se može zapravo živjeti u Vukovaru. A pogotovo kad smo u doticaju s većim gradovima kao Osijek, i Zagreb, dobijemo ideje za moguće radionice kao Harry Potter. Kako je došlo do toga. Ja sam dugogodišnji obožavatelj Harry Pottera kao što znaš. Od kako sam imala 9 godina, evo već deset godina. Harry Potrer je jako utjecao na razvoj mene kao osobe, na moje odrastanje. Ja sam odrasla uz tu knjigu i prve sam prijatelje našla u tim knjigama. Od malena posjećujem Gradsku knjižnicu Vukovar, našu gradsku. Neko od njih mi je jednom preporučio da održim radionicu. Bila je jednom jedna Harry Potter radionica, koju sam slušala. Knjižničari su me pitali kako mi je bila, a ja sam rekla da je bilo preozbiljno, ipak nije radionica o astrofizici, mislim kako da kažem, moglo je biti zanimljivije i magičnije. Predložile su mi da ja napravim svoju radionicu, pa sam je prigrlila. Imala sam šta za ponuditi, napravila sam prezentaciju, obukla svoj Harry Potter ogrtač, oni su ukrasili Spajalicu, napravili postolje. Došlo je jako puno ljudi, raznih uzrasta od 9 – 20 godina, baš je bilo ugodno. Još sam jednom održala radionicu izrade čarobnih štapića na prijedlog knjižničara. I eto ta dva događaja su mi od velikog značaja, bilo je zabavno a i dobro je i za buduće poslovne prilike. Mislim da je to jako dobra stvar, da svako onaj tko ima hobi, neku strast, da ispriča ljudima, u ovakvom mjestu pogotovo. Mislim, Harry Potter je opće poznata stvar koja meni toliko znač, a ako je to motiviralo troje ljudi da pročitaju tu knjigu ili pronađu sebi knjigu koja će njima toliko značiti. Eto, valjda sam odgovorila na pitanje.
David – Jesi, jako dobro, jako mi se svidjelo kad si rekla da je teta prije tebe napravila suhoparno predavanje, a čak i da je to bila ta neka napredna fizika ne mora biti suhoparna Ema: ne moraš navesti primjer iz fizike David – hahah, neću, nema šansee. Ali ja se sjećam tvojih predavanja, baš si ih održala po kritici prethodne izlagačice. Sve ono što je njeno predavanje trebalo biti, bilo je tvoje. Bilo je dvadeset ljudi, svi su pričali, svima je bila jako zabavno, svi su pazili, svi su imali svoje komentare i svi su bili sretni što je najbitnije. Ja se toga jako dobro sjećam, i to mi je jedno od dražih sjećanja.
6. Hajdemo prijeći s Harry Pottera na nešto što je malo realnije, tipa snovi, ahhah, šala mala. Snovi koje danas ostvaruješ, jesu li oni toliko stari da dosežu u tvoje djetinjstvo?
- interesantno je malo pogledati unazad i uvidjeti koliko je puno toga što se meni trenutno događau životu motivirano stvarima koje su mi se dogodile u u mladosti. Imala sam jednocifren broj godina, ispod pet kad mi je djeda kupio knjigu Baba Jaga i druge bajke. I ja sam od malena bila oduševljena narodnim pričama, bajkama iz raznih dijelova svijeta i raznih naroda. Bile su to primarno ruske bajke jer sam tu knjigu dobila, zatim bajke iz Hiljadu jedne noći, Braća Grim, Hans Kristijan Andersen, sve čega sam se mogla dočepati. A Baba Jagu i druge bajke sam naučila napamet, pročitam je jednom od početka do kraja, i onda ponovo. Tako da cijeli život znam te ruske bajke, napamet motive, što se ponavlja, šta je drugačije. Ali evo do proljetos nisam znala šta je zapravo pozadina toga svega, kako su i kada nastale. Saznala sam to proljetos jer sam imala seminarski rad ruske književnosti gdje sam analizirala jednog lika ruske bajke, a to je bila Baba Jaga a čitajući Vladimira Propa i čitajući njegovu analizu sam puno toga saznala. Time sam zaključila neki svoj dotadašnji životni put, evo od kada sam bila mala i naučila čitati, i čitala Baba Jagu, do sad kad sam uspešno dobila pet iz toga rada.
David – naša najbolja studentica rusistike pred nama
Ema: (smije se), Mislim, koliko god otkrivala nove stvari kroz život i menjala se, i učila nove stvari ipak kroz godine ostajem vjerna sebi i u srži ista kao što sam se rodila. Mislim da mi je rođenjem predodređeno da naginjem na tu neku svoju stranu fantazije i Harry Pottera i ruskih bajki, i umjetnosti i ljubavi prema umjetnosti, i svemu što me nekako karakterizira kao dobro i loše.
David – ako sad kažem nešto krivo ispravi me. Ti ostaješ vjerna svojim snovima iz djetinjstva, uzevši snove kao općeniti pojam ne samo sanjanja nego i čitanja po danu, recimo tvoje mitologije i bajke iz Rusije. Ostajanjem vjernim svojim snovima iz djetinjstva ostajemo vjerni sebi. Baš sam se naježio sada . Ema – da
David: E, a dosta više o snovima i sadašnjosti, gdje se vidiš u budućnosti, jesi li u našem malenom gradu ili možda lutaš po svijetu, hoćeš li biti hipy ili možda ruski veleposlanik možda ruski špijun hha.
- Što ne sve od navedenog, sve zvuči dobro. Ne želim imati neku previše detaljno razvijenu viziju sebe u budućnosti, jer što više planiram budućnost to je veća vjerojatnost da ću se razočarati jer stvari možda nisu ispale kao planirane. Ja sam se dosad uglavnom vodila intuicija i nikad me do sad nije prevarila. Po odabiru gimnazije, faksa i grada recimo, tamo sam se baš pronašla, u Zagrebu, baš mi odgovara, a sve je išlo na otprilike, kako mi srce kaže. Gdje se vidim za 5 godina, za 10 godina? Nemam pojma. Trenutno mi je cilj završiti fakultet, putovati pomoću Erasmusa, želim jako puno putovati u životu. Ne planiram ostati u Vukovaru. Koliko god je on leijep za sretno djetinjstvo, i mirno odrastanje s druge je strane dosta ograničavajuć, ne bi bilo dobro ostati u Vukovaru cijeli život. Treba otići van proširiti perskpektive, vidjeti šta svijetima ima za reći. Svakako mu se planiram periodično vraćati, pozdraviti ga i vidjeti kako napreduje. Prisjetiti se nekih starih uspomena, možda se čak i vratiti u jednom trenutku života. Zagreb je veliki grad, u kojem su stalne jurnjave pa se moje mladalačko srce katkad umori, stoga mi bude drago doći u Vukovar malo se odmoriti.
8. Bacimo malo na stranu gradove u kojima se može živjeti. Pazi sad ovo, ekstroverta, introverta, prvi govori o preteranoj društvenosti, a drugi o preteranoj nedruštvonsti. Koje si ti od toga dvoje, i šta za tebe znači činiti u društvu, uzeimajući u obzir sve što si do sada napravila.
-Ja sebe smatram ekstrovertom, ako neko zaključi da sam introverta, to je do te osobe, do energije. Primarno sam ekstrovert, da, jako volim boraviti među ljudima, ono mi daje energiju. Generalno mislim da svi ljudi imaju potrebu za provođenje određenog vremena sami, i u društvu, to ovisi o količini, to je individualno.
D -Ekstroverta prema dobrim ljudima, a introverta prema lošim
E – otprilike. Svakako imam potrebu da svaki dan posvetim sebe sebi, a onda idem van uživati. Moj odnos prema društvu, i doprinos prema njemu; ide nekako spontano, ne trudim se previše biti neki filantropist nego kad se ukaže prilika, ako nekome treba pomoć pomoći ću. Pogotovo ako je ono meni zadovoljstvo kao što su to Harry Potrer radionica. Uvijek sam spremna razgovarati s ljudima a ako njima koristi što ja kažem to je dodatni plus.
D – Šta za tebe znači činiti javno, činiti u društvu, činiti pred svim ljudima. Šta za tebe znači stupiti u društvu kao društvena osoba?
E – Znači mi, mnogo mi znači. To znači da imam nešto kvalitetno za ponuditi i to me ispunjava. To ostavlja neku pozadinu, neku priču iza mene, na šta se kasnije mogu osvrnuti, kao na neke prethodne uspjehe. Svakako znači uspjeh ako pri tome jednoj osobi utječem na razmišljanje i odluke to već znači uspjeh, a pogotovo ako je uspjeh u kolektivu. Uvijek imam potrebu dati društvu barem onoliko koliko je to društvo dalo meni, a u gradu kao Vukovar, naročito. Kada je Vukovar već malo uspavan, treba ga protresti, i čim tu ima neko ko ima volje da nešto promjeni, ponudi, napravi, smatram da to treba napraviti, i zato me ispunjava kada ja tako nastupam. Volim istupiti, govoriti pred ljudima kada me slušaju, hrani mi ego, u dobrom smislu.
D – je si li ti lav
E – Nisam
D – koji si ti lav(šala). Vukovar se čini kao mali grad, uspavan kako kažeš. Pa svaka stvar koju uradiš može doći do osuda, ali je takođe osuđena na uspjeh jer ono svakim mali uticaj koji neko uradi u ovom gradu je uspješan jer je nužno primjećen. Ja tako vidim tvoje stvari, opet se pozivam na tvoje Harry Potter radionice, to je bilo brutalno. Sva ta djeca će se toga sjećati i kada budu imali 16, 18, pa i 30 godina. Baš jel lijepo razmišljati tako o utjecaju u malom gradu gjde sve ima efekta. Kao svi se znamo a niko se ne zna.
10. Objasni nam, cijeloj Hrvatskoj, kakav je tvoj odnos s knjigama, ako se ne varam one su toliko bitan dio tvog života da su možda bitnije čak i od mobitela.
- Apsolutno. Knjige su prvi svijetovi u kojem sam ja živjela. U gradu kao što je Vukovar, knjige pružaju, barem meni, utočište i eskapizam, u prilikama kad sam bila premalada da putujem knjižnica mi je pružala mogućnosti da upoznajem nove svijetove, razne dimenzije izvan vremena i prostora. Neke od tih knjiga su bile Harry Potrer, Kronike iz Narnije, Person, Hobit, Gospodar prstenova. Uglavnom sam birala fantaziju. Tamo sam pronalazila ono što bi neki rekli da nije moguće u ovom svijetu.
D – Na primjer?
E – Magija, fantastična bića. Tamo sam primarno nalazila ljude meni sličnima. Prvo sam se poistovjetila sa Hermionom, od mog rođenja ona je prva osoba, s kojom sam se mogla poistovetiti, pročitala sam njen opis u knjizi i pomislila, wow, to sam ja, konačno neko ko me razumije. Nisam se slagala s prijateljima iz razreda u osnovnoj pa mi je Harry Potrer bio prvi pravi prijatelj, prije srednjoškolskih prijatelja. Vukovar tad nije bio dovoljno zabavan, u usporedbi s fantazijama u knjigama, od kojih sam mnogo naučila.
D – Zamisli, ono kao, potraga za nestvarnim kao onim za onim stvarnim
E – Da, vidiš to je zanimljivo, od kako sam se preselila u Zagreb i tamo studiram
D – a tvoj se život i čini kao magičan, mogu da primetim
E – Zaista, tu mogu da se složim. Ali primjetila sam, kako se počelo događati nešto zanimljivo u mom životu, i pojavili stvarni ljudi kao da sam smanjila čitanje jer sam ja počela Živjeti. Ne kažem da se treba prekiniti čitanje, ranije sam čitala cijeli dan, a sada prije spavanja.
D. – Želim da živim sve te bajke koje sam čitala.
E – Točno to
D –u nekom prekrasnom svijetu, kako zaljubljeno zvuči to sve
11. Kako ostaješ motivirana i produktivna, jel stvar u receptu, čarobnom napitku ili nečem drugom?
- Kako kad. Što se tiče organskih recepata i čarobnih napitaka tu su primarno crna čokolada, kafa i krofene. Ali stvar je u organizaciji. Ranije sam bilo introvertnija, i satima nad knjigama, a s vremenom sam postala oličenje pjesme od Crvene jabueke, Zovu nas ulice, idemo na napolje. Toliko želim živjeti da ne želim baciti ni jednu sekundu mog života. Moram smisliti kombinaciju učenja i druženja, pošto ne mogu dobro učiti ako se ni sa kim ne podružim. Tako da je organizacija ključ, a pored nje i ispavanost. I volja za životom, ne treba stalno biti u kući treba se malo promuvati okolo. I bitno je neupoređivati se s drugima, već sa samim sobom. Aha, danas sam bolja nego juče, a sutra ću biti bolja ne go danas. Time se ja vodim, nema smisla, ne trebamo biti bolji od drugih već od sebe.
12. Kako riješavaš svoje probleme, kako prelaziš preko prepreka koje ti se bace na put života.
- Kako bi se preko prepreke prešlo mora se izgovoriti naglas, aha muči me to sada i sad. Razgovarati s ljudima, s mamom, s tatom, s bratom, s sestrom, s maminom prijateljicom, sa njenom kćero, sa svojom prijateljicom, s profesorom, s psihijatrom, s kime god da se osjećate sigurno i u vjeri da vam može pomoći. Na kraju dana to sve procesuirati, saslušati svačije mišljenje, no na kraju poslušati sebe, udovaljavajte sebi a ne drugima. Prepreka će uvijek biti. Samo hrabro i opušteno i bez opterećenja. Samo je jedan život i treba u njemu uživati.
14. Ovaj intervju je iniciran potrebom da pokažemo svijetu da postoje dobri ambiciozni ljudi te da potencijalno inspirira pojedince koji se plaše djelovati u društvu. Smatraš li se dobrom osobom i šta je ono što bi poručila mladima koji još uvijek čekaju izaći iz čahure.
- Smatram li sebe dobro osobom. Većinu vremena, osim u kasne noćne sate dok pokapam svoje žrtve u svojem dvorištu, hahah, možda sam tada bolja osoba nego inače.
Pa, smatram se barem prosječno dobrom osobom, trudim se.
Poruka- Mladi, trgnite se, protresite se, sat vam otkucava, zar čekate da se oženite i poudavate, dobijete decu pa onda počnete živjeti, ako da, to je pogrešan odgovor. Definitivno nemate što čekati. Sad je trenutak za istraživanje, nemate se čega sramiti, čega se sramite?, Ako se bojite kritike društva- Ssamo naprijed, ja volim kad me društvo kritizira.
D. i E. – (šapatom kao duhovi u ulozi Profesora iz filma Društvo mrtvih pjesnika - Carpe diem, carpe diem, seez the day - iskoristi dan. Nije mi bitna kritika dosadnih ljudi koji nemaju svoje živote i nisu stručni za ono što govore, njih neću slušati, radije ću saslušati neke dobre i pametne ljude. Život je pun raznih prilika, i ne morate plesati kako biste se ispunili, mada ja verujem da je ples ono što bi svakoga ispunio. Bilo šta od čega se osjećate dobro, nisu bitni papiri i konkretni uspjesi, već hobi koji me čine sretnom. Treba gledati sebe, i šta ti želiš učiniti s životom, jer život je samo jedan, i samo moj!
Nadam se, da ako netko iz Vukovara ovo ikad čitaa, da će mu stvarno pomoći.